Milan Mihaljević, Jezik kanona mise u Kožičićevu Misalu hruackom 158 FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 157-183 pohrvaćivanju kod Kožičića može govoriti samo uvjetno jer on u svojim tekstovima dosljedno zadržava mnoge crkvenoslavenske oblike (Tomašić, 2001). Ono 'prestarivše', 'lažno' i 'tuđe' ne označava kod Kožičića automatski crkvenoslavensko, a ono 'novo' hrvatsko, nego je ponajprije riječ o nepoštivanju latinskoga predloška. 'Prestarivše' je stoga ono naslijeđeno što odudara od latinskoga predloška. Prema tome je glavni cilj Kožičićeva popravljanja bio što više uskladiti tekst s latinskim predloškom. Treći je (kompromisan) pogled ponudio Žagar (1993: 469). Prema njemu Kožičićevo 'popravlja- nje' tekstova nije samo intervencija stilističke prirode, nego svjestan napor ,k sređivanju i normiranju jezika hrvatskoglagoljske knjige uopće." Drugim riječima, Kožičić je imao razrađenu i promišljenu koncepciju književnoga jezika prema kojoj je postupao. Nije prihvatio podjelu jezika na onaj u liturgijskim i onaj u neliturgijskim tekstovima, nego je cjelokupnoj hrvatskoj književnosti (izuzimajući pravne spomenike koje očito nije smatrao književnima) namijenio jedinstveni književni jezik, a to je prema njegovim zamislima reformirana hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika.? Incipit Misala hruackoga svjedoči da je i u njemu Kožičić znatno popravljao i isprav- ljao mnoge tekstove. Kako kaže: ,v nemže neičtena mćsta popravlena sutb : mnoga ošće- znova stlmačena i pridana sut»". Obrađujući posljednicu sv. Tome Akvinskoga Hvali Sione u hrvatskoglagoljskim misalima utvrdio sam da su razlike između teksta u Kožičićevu i svim drugim misalima veće nego razlike između bilo koja druga dva misala. Kod svih je ostalih misala riječ o inačicama istoga prijevoda. Nasuprot tomu, iako je vidljivo da je poznavao stariji prijevod posljednice, Kožičićevi su redaktorski zahvati takvi da se može govoriti o novom prijevodu.? Pitanje je u kojoj mjeri to vrijedi i za ostale dijelove misala. Osobito je to zanimljivo provjeriti na kanonu mise jer su, zbog osti toga teksta u bogoslužju, razlike u njemu ,znatno manje negoli u drugim dijelovima misala" (Tandarić, 1979: 6). Već je Josip Vajs (1939) utvrdio da se tekstovi kanona u vatikanskom misalu Illirico 4, Misalu kneza Novaka i Ročkom misalu uglavnom međusobno slažu. Za ovu sam priliku usporedio tekst kanona u 22 hrvatskoglagoljska spomenika (rukopisna i tiskana) iz crkvenoslavenskoga razdoblja (dakle u svima u kojima je potvrđen). I tu se pokazalo da su razlike između Kožičićeva i ostalih misala veće nego one među bilo koja druga dva misala. U svim ostalim misalima riječ je o sitnijim redakcijskim zahvatima u istome prijevodu teksta,* dok je kod Kožičića vidljivo da je, iako je, naravno, dobro znao i stariji prijevod, i tekst kanona zapravo iznova prevodio s latinskoga. Ističem da sam se u raščlabmi ograničio samo na službeni liturgijski tekst i da nisam u obzir uzimao rubrike. U rubrikama su razlike među svim rukopisima znatno veće, kako jezično, tako i u njihovu rasporedu unutar teksta. Te činjenice mogu biti vrlo zanimljive za liturgičku analizu i podrijetlo tekstova te grupiranje misala u redakcijske skupine, ali nisu relevantne za opis jezika liturgijskoga teksta, a osim toga bi njihovim uključivanjem kritički aparat bio znatno nepregledniji. 2 Usp. Žagar, 1993: 470. 3 Usp. Kovačević, Mihaljević, Sudec, 2010: 362 * Čak ni u Pariškom zborniku, čiji je misni red ,po svojoj strukturi i po tekstološkim osobinama tako osamljen među hrvatskoglagoljskim sličnim tekstovima" (Tandarić, 1979: 13), u kanonu ,nema većih razlika prema drugim glagoljskim misalima" (Tandarić, 1979: 11).