Najstariji tekst hrvatskoglagoljskih Makabejskih knjiga Vesna Badurina-Stipčević Najmlade biblijske knjige su deuterokanonske Knjige o Makabejcima.! One opisuju događaje iz mlađe izraelske povijesti, razdoblje između 167. i 134. god. pr. Kr., doba prisilne helenizacije židovskoga naroda za vladavine seleukidskih vladara. Rigorozna politika jednoga od tih tiranina, Antioha IV. Epifana, potaknula je otpor u židovskome narodu, poznat u židovskoj povijesti kao Makaljejski ustanak.?) Prva i Druga Knjiga o Makabejcima opisuju upravo ta povijesna zbivanja i uz grčka djela (Židovske starinei Židovski rat) pisca Josipa Flavija najvažniji su književni izvor za povi- jest makabejskoga razdoblja. Prva Knjiga o Makabejcima (dalje 1Mak) nepoznatoga pisca (ili više njih?) danas je sačuvana na grčkom, a izvorno je pisana hebrejskim jezikom potkraj 2. stoljeća pr. Kr. Druga Knjiga (2Mak), nastala nešto prije, origi- nalno je napisana grčkim jezikom. Ona je djelo anonimnoga autora, k neki stariji spis tek imenom nam poznatoga Jasona Cirenca. Grčka rukopisna tradicija 1Mak i 2Mak nastavlja se u latinskim, sirijskim i armenskim prijevodima. Latinska je rukopisna predaja bila vrlo bogata i raznovrsna, a Vulgatini tekstovi potječu iz Itale, starijega latinskoga prijevoda Biblije. Makabejske knjige izostavljene su iz prvotnoga staroslavenskoga prijevoda Biblije, kako doznajemo iz Žitja Metodijeva.9) No, u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama, brevijarima i misalima, koji su slijedili liturgijske obrasce Zapadne crkve, čitamo lekcije iz Prve i Druge Knjige o Makabejcima. Čitanja iz 1Mak i 2Mak sačuvana su u dvateset i dva rukopisna i tiskana hrvatskoglagoljska brevijara iz razdoblja od konca 13. do polovice 16. stoljeća. Makabejske knjige čitaju se u našim brevijarima, kao i u latinskim brevijarima ,secun- dum consuetudinem Romanae Curiae“, u mjesecu listopadu, 1Mak prva dva tjed- 1/ U stručnoj biblijskoj literaturi spominju se četiri Knjige o Makabejcima: Prva i Druga su deuterokanonske knjige, jer su naknadno uvrštene u crkveni kanon, dok su Treća i Četvrta apokrifne. Pojam kanon za zbirku svetih biblijskih knjiga upotrebljava se od 4. stoljeća. Termine pak protokanonske i deuterokanonske knjige prvi je uveo bibličar Siksto iz Siene u 16. stoljeću. Tu su podjelu prihvatili katolici, dok su Židovi i protestanti deuterokanonske knjige nazvali apokrifima. Spise koje Katolička crkva drži apokrifima, oni pak nazivaju pseudoepi- grafima. O tome usp. s. v. Bibbia, Encidlopedia Cattolica, CiuA del Vaticano 1949, vol. II, col. 1547. 2/ Usp.]. A. Goldstein, The Hasmonean Revolt and the Hasmonean Dynasty, u: The Gambridge Historj of Jdaism, Cambridge, Cambridge Universit Press 1989 vol 11 . 292- 52 3/ Metodije je za potrebe slavenskoga bogoslužja prevco cijelu Bibliju s grčkoga uz izuze- tak_Knjiga o Makabejcima: ,Ponajprije od svojih učenika izabere trojicu svećenika, vještih brzopisaca, i za kratko vrijeme prevede sve knjige Pisma potpuno, osim Makabejaca, i to s grčkoga jezika na slavenski ...“ Cit. prema Žitja Konstantina Cirila i Metodija i druga vrela (pre- veo i protumačio J. Bratulić), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1985, s. 115.