Digitalne note predstavljaju izvorno digitalne partiture što znači da su objavljene u digitalnom obliku a ne kao digitalizirana inačica prethodno objavljenih tiskanih ili rukopisnih nota. Digitalne note dio su elektroničkog nakladništva koje je još u ranoj fazi razvoja u Hrvatskoj te trenutačno obuhvaća samo dva nakladnika.
Zbirci knjiga iz navedenog razdoblja pripadaju hrvatske knjige koje su objavljene u razdoblju od objave Gajeva pravopisa do početka Drugoga svjetskog rata. Te knjige ujedno čine korpus Građe za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835.-1940. Digitalizirane su u više projekata digitalizacije Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali i u projektima ostalih knjižnica u Hrvatskoj. U tijeku je opsežan projekt digitalizacije knjiga iz razdoblja od 1850. do 1899. u sklopu projekta e-Kultura (2019. - 2023.) Ministarstva kulture i medija u kojem je NSK partner.
Inkunabula (lat. mn. sr. roda incunabula: povoji; začetak, od cunae: kolijevka) ili prvotisak, najstariji je proizvod tiskarstva od njegovih prvih početaka oko 1445. približno do 1500. (Izvor: Hrvatska enciklopedija). Najveću zbirku inkunabula u Hrvatskoj posjeduje Metropolitanska knjižnica, a druga po brojnosti je Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Zbirku hrvatskih inkunabula nazivamo Incunabula Croatica, a čine ju inkunabule na hrvatskom jeziku, inkunabule hrvatskih autora te inkunabule u čijoj su izradi sudjelovali hrvatski tipografi ili izdavači. Najstarija hrvatska tiskana knjiga je Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskan na glagoljici 1483. godine.
Rukopisne karte crtane su i obojane rukom. Riječ je o kartografskoj građi koja nije objavljena, a svaki je primjerak unikat. Rukopisne karte podvrsta su kartografske građe, ali i dio rukopisne građe. Uključuju portolane - rukopisne pomorske karte te druge vrste rukopisnih karata.
Na portalu su dostupne rukopisne karte iz Zbirke zemljovida i atlasa NSK u kojoj se nalaze i rukopisne karte iz ostavština obitelji Cattani, Miroslava Krleže i R. Ž. Franjetića. Posebno je zanimljiva Zbirka planova i nacrta osječke Tvrđe.
Rukopisne note obuhvaćaju autografe i prijepise skladatelja što uključuje pojedinačne rukopisne skladbe ili ostavštine pojedinih hrvatskih skladatelja (glazbene ostavštine). Vrijednost rukopisnih ostavština ističe se u mnoštvu raznolikoga izvornog glazbenog materijala, nezamjenjivoga u istraživačkome radu, osobito muzikološkim analizama i historiografskim prikazima. U ostavštinama se, osim cjelovitih partitura, nalaze autografske skice skladbi, različiti oblici partitura s izvornim skladateljskim napomenama, pripreme za tisak te popratna arhivska građa koja daje povijesni kontekst i vrijednost znanstvenomu istraživanju glazbenoga života.
Na portalu su dostupne rukopisne note značajnih hrvatskih skladatelja poput Ivana Zajca ml., Vatroslava Lisinskog, Blagoja Berse, Dinka Fija, Ivane Lang i dr. te etnomuzikologa i povjesničara glazbe Franje Ksavera Kuhača.
Karte, atlasi i planovi svih vrsta, razdoblja i mjerila. Kartografska građa predstavlja u cijelosti Zemlju ili koje drugo nebesko tijelo u bilo kojem mjerilu, kao što su dvodimenzionalne ili trodimenzionalne karte i planovi; aeronautičke, pomorske i karte neba; globusi; blokdijagrami; sekcije karata; zračne, satelitske i fotografije svemira; snimke dobivene daljinskim istraživanjem; atlasi; slike iz ptičje perspektive. Obuhvaća sve vrste tiskanih, elektroničkih i rukopisnih karata, karte u mikroobliku, atlase, karte u listovima (sekcijama) i globuse.
Godine 1895. započinje proizvodnja ploča od tvrde gume, a tek od 1897. počinje proizvodnja ploča od materijala zvanoga šelak. Šelak je sastavnica materijala za gramofonske ploče koje su se izrađivale od 1896. do 1948. godine. Šelak je, u stvari, smolasti proizvod kukca Coccus lacca koji je rasprostranjen u Indiji, Burmi i Tajlandu. Prvo se sušio i mljeo te bio jedna od sastavnica materijala šelak gramofonske ploče. U sastavu su šelak ploče mineralne tvari, čađa i vezivo u omjerima – 13,6 posto šelaka, bijeloga i crvenoga punila (svakoga po 37,4 posto), karbonskoga crnila (1,3 posto), cink stearata (0,49 posto) i kongo gume (0,92 posto). Prve šelak ploče reproducirale su se samo s jedne strane i bile su promjera 12,5 cm, dok su ploče promjera 25 cm nastale 1901., a one od 30 cm tek 1903. godine.
Otisak znaka na papiru, zaštitni znak tvornice odnosno radionice koja je proizvela taj papir; također vodeni znak. Nastaje tako što se znak izrađen od metalne žice stavi na papirnatu kašu dok se ona nalazi na situ, a kada se papir osuši, znak postaje vidljiv. S pomoću takvih znakova moguće je približno datirati nedatirane dokumente pisane na papiru. Prvi vodeni znak nalazi se na papiru proizvedenom u radionici talijanskoga grada Fabriana 1271.
Ex libris je otisnuti natpis koji se stavlja na knjige, najčešće na unutarnju ili vanjsku stranu korica ili na naslovnu stranicu, kao oznaka vlasništva. Uz natpis ex libris najčešće stoji ime i prezime, monogram, grb vlasnika knjige, crtež njegova portreta ili koji drugi heraldički ili alegorijski crtež.
Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.
Tiskane note ili muzikalije obuhvaćaju starije i novije notne tiskovine koji uključuje objavljenu i neobjavljenu notiranu glazbu bez obzira na stil i vrstu glazbenoga sadržaja, stila i izričaja. Obuhvaćaju notna izdanja (tiskane muzikalije) partitura, izdanja komorne i solističke glazbe, antologije, edukativna izdanja, poput priručnika i škola za pojedine instrumente. Osim klasične glazbe, zastupljene su i različite pjesmarice i skladbe sakralnoga značaja te pjesmarice pučkih i skladanih narodnih popijevaka. U sklopu tiskanih skladbi nalaze se i izdanja iz repertoara popularne glazbe – šlagera, šansona te festivala popularnih i zabavnih pjesama.
Crtež je grafički prikaz oblika na nekoj površini; slika predmeta ili pojava rađena s pomoću crtaćeg materijala i pribora (Izvor: Enciklopedija.hr) Na portalu digitaliziranih crteža dostupni su crteži hrvatskih i stranih autora među kojima su radovi Ljube Babića, Otona Ivekovića, Mencija Clementa Crnčića,
Zore Preradović, Martina Pilara, Ivana Lackovića Croate i brojnih drugih.
Ističu se i 22 crteža olovkom Huga Conrada von Hötzendorfa te 79 crteža poznatog austrijskog baroknog arhitekta Johanna Bernharda Fischera von Erlacha (1656. – 1723.), u kojima je rekonstruirao poznate svjetske građevine svih razdoblja, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu.
Stara knjiga je knjiga objavljena u razdoblju od Gutenbergova izuma tiska u 15. stoljeću (1455.) do sredine 19. stoljeća (1830. - 1850.) (Katić, T. 2007.). U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu hrvatskom starom knjigom smatra se ona tiskana do 1835. godine budući da je te godine prihvaćeno štokavsko narječje kao osnovica standardnoga hrvatskoga književnog jezika. Stara knjiga čini dio najvrjednijih zbirki pisane baštine u knjižnicama, a u NSK se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga koja je utemeljena 1894. godine. U iznimnim slučajevima u zbirku starih i rijetkih knjiga mogu se uvrstiti i knjige tiskane i nakon 1835. (bibliofilska izdanja, rukopisna posveta na primjerku, mali broj objavljenih primjeraka itd.). Digitalizacijom i objavom u digitalnim zbirkama, stara knjiga postaje dostupna svim zainteresiranim korisnicima.
Osobito važan dio zbirki starih knjiga čine inkunabule, knjige tiskane do 1500. godine.
Digitalna zbirka razglednica Grafičke zbirke NSK danas broji više od 1500 jedinstvenih, rukom ispisanih razglednica koje bude znatiželju zbog poruka koje su na njima ostavili njihovi pošiljatelji te prekrasnih različitih motiva, gradova, ponajprije Hrvatske, ali i gradova cijelog svijeta, etnografskih motiva, slavnih i običnih ljudi, životinja i predmeta za svakodnevnu uporabu.
Najveći broj starih razglednica potječe iz takozvanog „zlatnog doba razglednice“ između 1898. i 1918. godine. Razdoblje je to kada dolazi do njihove masovne proizvodnje kao i velikog zanimanja za izradbu i slanje razglednica, a tada se javljaju i prvi kolekcionari.
Najstarija iz fonda NSK putovala je 1886. godine i prikazuje željezničku prugu u Švicarskoj koja zauzima polovicu razglednice, dok je druga polovica ispisana tekstom pošiljatelja. Upravo je nadnevak kada je razglednica poslana, često jedini podatak koji nam je pomaže datirati. Najstarije razglednice hrvatskih gradova iz fonda Zbirke putovale su davne 1890. godine, i to iz Opatije i Varaždinskih Toplica.
